Nisam se nimalo iznenadio što su bogovi nogometa na Mundijalu još jednom spojili Hrvatsku i Englesku. Čeka me jako stresna srijeda...

E, pa dragi bogovi nogometa, niste li dosad već dovoljno napravili? Neke stvari u životu ponavljaju se u ciklusima. Sezone prolaze, turisti se izmjenjuju, pitaju "gdje je ‘stari‘ grad", dok u njemu borave. Netko je ingeniozno zaključio da je Gradu nužna još jedna butiga sa suvenirima u kojoj se osim figurice Sv. Vlaha iz Kine može kupiti i krasna plastična lavanda.

Isto tako se svakih par godina na Svjetskom nogometnom prvenstvu oči u oči nađu moja dva tima: Engleska i Hrvatska. Iskreno, tim susretima više ni ne znam broja. Počeo sam sumnjati da to FIFA namjerno radi. Negdje u Zurichu, u nekoj tamnoj sobi postoji velika crvena puca na kojoj piše Engleska vs Hrvatska i svako 4 godine netko je stisne ludo se zabavljujući i umirući od smijeha. I evo nas opet. Mundijal 2026.

Harry Kane nastupa na Mundijalu za moju prvu domovinu

 

Alex Menendez/Getty Images Via Afp

Kao Englez nastanjen u Hrvatskoj dugi niz godina, naučio sam se na dupli nogometni život. Gotovo 95 posto vremena stvar savršeno funkcionira. Kad igra Hrvatska, a da nije protiv Engleza i obrnuto, lijepo navijam za jedne, pa za druge, jer oba su tima moja. A onda se u taj spokoj umiješaju bogovi nogometa, pravi za***anti, kako bi rekla u mene punica, i od života mi naprave pakao.

Svako nekoliko godina u nas doma ponavlja se ista situacija - s jedne strane kauča skaču kockice, a s druge se strane ori pjesma "It‘s Coming Home." Pa ti živi tako i ostani normalan! No, ove godine se dogodio pravi blagoslov. Utakmice se igraju u Americi, prijenosi su kasno uveče što je garancija da ih moja supruga neće gledati, a vjerojatno ni ja. Tako izbjegavamo devedesetminutnu traumu zajedničkog gledanja utakmica, ujutrose probudimo i samo ustanovimo rezultat. Da se mene pita, bilo bi idealno da rezultat bude neriješen. Lijepo, bez velikih rasprava, bez spornih sudačkih odluka o kojima se raspravlja narednih šest mjeseci, obje momčadi prođu dalje i mir kući mojoj.

Kako se natjecanje približava, tako je počeo i propagandni program za uvod u naredna događanja. Do mene je došao spot koji pršti toplinom i optimizmom. Naime, kamp Hrvatske nogometne reprezentacije ovoga će prvenstva biti u Episkopalnoj srednjoj školi u Virginiji gdje će se naši igrači pripremati za utakmice. U školi je zavladalo oduševljenje što će imati priliku ugostiti Vatrene pa su za tu prigodu snimili spot. U spotu ravnatelj škole i učenici izgovaraju riječi dobrodošlice, predstavljaju prostore kojima će se koristiti naši igrači, sve je puno osmijeha dobrodošlice, lopte lete zrakom, prizori su idilični. Uz prikladnu glazbu koju prati spot paralelno na ekranu prikazani su hrvatski i engleski tekstovi. Bio sam zaista impresioniran.

Luka Modrić igra za moju drugu domovinu

Josip Bandic/Cropix

Nastavio sam s gledanjem videa, još osmijeha, još pozitive i entuzijastičnog slavlja hrvatska kulture. A na samom kraju - hladan tuš! Blagi bože. Završna scena spota i slogan preko cijelog ekrana, na hrvatskom i engleskom, ostavio me zapanjenog. Ne znam smijem li to i napisati, a da me ne posjeti netko od vladinih službi. Recimo samo da počinje s "U Boj, u boj…. i da nije tekst iz opere Nikola Šubić Zrinski. U tom trenutku raspoloženje mi se promijenilo brže nego li je izvođenje penala za Englesku. Ustao sam i u nevjerici gledao ekran. Čekaj, što je ovo? Što se upravo dogodilo? Tko je ovo odobrio? Negdje između "Dobrodošli Hrvatska" i "Sretno na svjetskom prvenstvu" spot je skrenuo na područje koji ne priznaje raznolikost, a niti uključivost.

Da budem jasan, vjerujem da su namjere bile sasvim nevine. Očigledno su entuzijastični učenici u potrazi za pokličem hrvatskih navijača, u neznanju njenog značenja i konotacija, došli do ovog trenutka koji im je zvučao energično, domoljubno i dramatično, što je svakako istina. Međutim, postoje neke fraze koje nose određenu povijesnu težinu i koje bi trebalo dvaput provjeriti prije nego se pusti u javnost. Gledanje završnice ovog videa asociralo me na situaciju kao da dobrodošlica iz engleske škola završi snimkom urlanja Williama Wallacea u bitci kod mosta Stirling. Međutim, ispod ove kontroverze krije se nešto dirljivo. Učenici i nastavnici škole udaljeni od Hrvatske šest tisuća kilometara napravili su sve kako bi se naši igrači osjećali dobrodošlo. Naučili su i nešto hrvatskog, jako se potrudili i snimili spot. Možda je to i jedino važno!