KOMENTAR Zašto se na HTV-u svaki prelazak preko centra reprezentacije BiH slavio kao oslobođenje Grahova?

Tko god je u petak navečer upalio Drugi program Hrvatske televizije misleći da gleda običnu nogometnu utakmicu između Bosne i Hercegovine i Kanade na Svjetskom prvenstvu, grdno se prevario.

Nije to bio sport. To je bio prvorazredni, visokoizolirani politički teatar u kojem su komentatori HTV-a, odjeveni u nevidljive diplomatske odore, odradili ozbiljniju vanjskopolitičku ofenzivu nego cijelo Ministarstvo vanjskih poslova skupa s predsjednikom Zoranom Milanovićem. Navijalo se za BiH s takvim žarom da je u studiju nedostajala samo zastava s ljiljanima ili službeni pečat izbornog zakona pa da farsa bude kompletna.

Zašto su, pitate se, naši posvećeni televizijski trudbenici kolektivno prodisali na pluća službenog Sarajeva? Zašto je javorov list najednom dobio tretman Pančićeve omorike? Zašto se svaki prelazak preko centra reprezentacije BiH na HTV-u slavio kao oslobođenje Grahova, a svaki promašaj Kanađana kao osobni trijumf? 

Zašto je glas komentatora Vikija Ivanovića podrhtavao od iskrene, autentične muke svaki put kad bi kanadski napadači prešli u "protivnički" šesnaesterac? I zašto je uopće Viki Ivanović poslan u sve te nove Trumpove Amerike da prati samo i isključivo reprezentaciju Bosnu i Hercegovine, dok sve ostale reprezentacije, izuzev hrvatske, na HTV-u prate iz zagrebačkog studija?

Pranje vlastite savjesti

Odgovor se, naravno, ne nalazi u nogometnoj taktici, nego u dubokom, višeslojnom političkom podtekstu koji naša javna dalekovidnica godinama brižljivo uzgaja.

Prvo, tu su vječni kompleks "starijeg brata" i ustavne obveze. Prisavlje tek odrađuje ono što politika stalno pokušava, barem u rukavicama. Demonstracija je to sile umotana u celofan brige o sunarodnjacima i zalaganja za cjelovitost susjedne zemlje. 

Kad komentator pusti glas jer su "zmajevi" prešli centar, ne navija on za nogomet, on šalje poruku Europskom vijeću o stabilnosti jugoistočne Europe. Navijanjem za BiH, HTV zapravo demonstrira suverenitet nad povijesnim narativom devedesetih, perući vlastitu savjest i pokazujući kako smo mi, eto, najveći zagovaratelji njihova europskog puta. Pa makar taj put išao preko kanadskih leđa u skupini B.

Tko god vjeruje da je onoliki zanos HTV-ovih komentatora naspram reprezentacije Bosne i Hercegovine – za koju Hrvati u Hercegovini i dalje zgađeno ne navijaju – plod tek puke sportske spontanosti, taj očito ne razumije kako funkcionira visoka politika pod ravnanjem našeg glavnog magistra regionalne stabilnosti. Ništa se, naime, na Prisavlju ne prepušta slučaju, a kamoli navijački decibeli na Svjetskom prvenstvu. Sve je to, budite uvjereni, prošlo kroz strogi filter bruxelleskog rešeta i duboko osmišljene strategije Andreja Plenkovića.

Jadni Viki Ivanović

Zamislimo na tren taj fiktivni, a tako realni telefonski poziv s Markova trga negdje tik pred sučev zvižduk: "U prijenosu utakmica reprezentacije BiH želim vidjeti maksimalnu sinergiju, inkluzivnost te, nadasve, jasnu poruku stabilnosti prema našim susjedima. Jeste li čuli, ne želim iskakanja iz narativa euroatlantskih integracija."

I kako onda da jadni Viki Ivanović ostane neutralan. Kad Plenković podigne obrvu i spomene "strateško partnerstvo", u kabini se ne prenosi nogomet, nego se cementira ustavna pozicija triju konstitutivnih naroda. Svaki urlik na akciju reprezentacije BiH zapravo je bio eho premijerovih govora u Bruxellesu o tome kako je Hrvatska "najveći odvjetnik Bosne i Hercegovine u Europi".

Navijanje za "zmajeve" protiv Kanade postalo je prvorazredno vanjskopolitičko pitanje, instrument moći kojim se pred licem svijeta demonstrira kako mi, eto, bdijemo nad cjelovitošću i napretkom susjedne države. Pa makar ta pomoć značila kolektivno urlanje na kanadski ofsajd.

S druge strane, zamislite kakav bi to bio diplomatski skandal za našeg premijera da je javna televizija bila neutralna ili da je, ne daj Bože, navijala za Kanadu. Pa kako bi on sutra izišao pred kolege europske lidere, kako bi objasnio da Hrvatska podržava tamo neku prekooceansku silu iz G7, dok mu u susjedstvu gori politički supstrat? To bi narušilo cijeli njegov brižljivo građeni imidž regionalnog mirotvorca i velikog stabilizatora.

Sigur tuđ, Šunjić naš 

Kanada je u ovoj Plenkovićevoj šahovskoj partiji bila savršena kolateralna žrtva – predaleko da bi zamjerila, a previše bogata da bi joj bilo stalo do toga što no name komentatori na nekoj balkanskoj dalekovidnici gube glas navijajući protiv nje.

Naravno, ne treba zanemariti kako je u genetskom kodu slavnog hrvatskog nogometnog naroda upisana i patološka potreba za svrstavanjem protiv "mrskog zapadnog kapitala". Kanada je u toj priči ispala savršen politički neprijatelj, previše dosadna, previše multikulturalna, previše stabilna. Tko bi, zaboga, u političkom eteru navijao za zemlju koja funkcionira bez visokog predstavnika i ustavnih kriza, kad s druge strane imaš državu koja je definicija političkog apsurda, a samim time i beskrajno bliska našem mentalnom sklopu.

Tko bi, da zaključimo, navijao za tamo nekog Niku Sigura pored našeg, da citiramo HTV-ove komentatore, Ivana Šunjića.